Papir pamti / The paper remembers
Početak:18.07.2014.
Završetak:01.09.2014.
Godina:2014
Često smo navikli razmišljati o umjetnosti kao o nečemu velikom i monumentalnom, bilo u značaju a često i doslovno, dimenzionalno. Danas, u općoj vizualnoj zasićenosti, obraćamo pažnju najčešće tek na ono što se agresivno ističe, «vrišti» i nadjačava sve ostalo. Pomalo smo svi zaraženi sindromom Marka Pola: uznemireno trčimo ne bi li pronašli nove svjetove i kulture, brzim pogledom skeniramo događanja, djela, mogućnosti i odmah krećemo na slijedeće.
U situaciji kada se nađemo pred nečim tihim, bijelim, što zahtjeva kontemplaciju, gotovo da se i ne možemo oduprijeti osjećaju izgubljenosti pa čak i povrijeđenosti jer smo prisiljeni stati i približiti se da bi shvatili o čemu je riječ. U vremenu instant komunikacije, svaki zastoj djeluje frustrirajuće.
Znamo da se već decenijama umjetnost ne bavi samo grandioznošću, već da je i svakodnevnica dobila bitnu ulogu u umjetničkim istraživanjima. Marcel Duchamp je govorio kako običan predmet može postati umjetničkim djelom samim odabirom umjetnika. Revolucija koja je pokrenuta izloškom «Fontaine» 1917. godine još uvijek traje, koncept, iznad samog izloška, postao je rad. Duchamp je naglašavao pitanje kako nešto postaje umjetničko djelo zanemarujući pitanja koja ga svojstva sačinjavaju kad ono to već jest. «Mi smo još od početka pod dojmom Aristotelova uvida da zadovoljstvo što nam ga pružaju djela koja oponašaju pretpostavlja znanje da se radi o imitacijama, budući da nam njihovi izvornici ne bi pružili to zadovoljstvo, koliko god razlika između originala i imitacije bila nerazlučiva».[1]
Lovorka Lukani u svojoj seriji grafičkih uradaka, prelazi sam ready made kao objekt i koncentrira se na tragove koje taj isti dio svakodnevnice ostavlja. Ona naime utiskuje u bijeli grafički papir konture predmeta na koje slučajno nailazi. Pritom se ne služi nikakvim pigmentima već je trag predmeta gledatelju vidljiv samo kroz igru svjetla i sjene. Gledatelj mora sam pronaći najbolji način promatranja rada. Korištenje bjeline nipošto ne znači baratanje praznim prostorom, bijeli prostor je itekako aktivan i dinamičan: «Bjelina ne oslobađa – ona povezuje sve koji su pred svojim prvim: dotično, petim potezom osjećali zebnju; strah da ne rane prazninu. Bjelina je najstarija i tko vlada bjelinom, tko se bjeline ne boji i tko s bjelinom surađuje – ovladao je vremenom a ne samo prostorom».[2]
Kao i mnogi prije nje (prije svega Kazimir Malevich i Piet Mondrian u slikarstvu, te LeCorbusier i Richard Meier u arhitekturi), umjetnica istražuje mogućnosti bijele površine, koristi reljef za njezino modeliranje i na taj način dobiva posve novi, gotovo skulpturalni predmet.
Ovom operacijom umjetnica uzdiže odbačeni predmet na razinu umjetničkog djela i na neki način nas prisiljava da ga analiziramo, da ga dokučimo. Kroz ovaj rad, otpadak dobiva drugi život i posve novo značenje. Njezin je rad duboko istraživanje teritorija kojeg je odlučila obitavati. Na jednoj od serija grafika iznosi i gps koordinate točnog mjesta na kojemu je određeni predmet pronađen. Ona prelazi put, istražuje područje koje načelno dobro poznaje, koncentrirajući se na svaki detalj, upija ga i čini ga svojim. Osim predmeta i sam proces je utisnut u bijeli papir: «Uvijek će biti moguće da umjetničko djelo sadrži neki bitan dio stvarnosti, a da ni u kom smislu nije svodivo na taj bitan dio stvarnosti koji sadrži. Pod «bitnim dijelom stvarnosti» ne podrazumijevam sva svojstva nekog umjetničkog dijela, već samo ona od njegovih svojstava koja bi njezin reprezentacijski dio mogao denotirati».[3]
Osim radova u kojima se bavi prostorom, umjetnica predstavlja i seriju kojom se okreće samoj sebi i vlastitoj intimi. Od vanjskog svijeta, skreće pažnju na onaj osobni, promatra interijer u kojem živi i predmete koji se u njemu nalaze. Tako nalazimo otiske ukosnica, intimnog rublja, pa čak i njezine kose. Nemoguće je ne spomenuti i (možda nesvjesni) poziv na feministički opus mnogih umjetnica ovog stoljeća, ponajprije fotografkinje Francesche Woodman koja je svoje golo tijelo izložila objektivu na brojne načine, i time dala vizualni oblik istraživanju vlastitog bića. Njezin gotovo visceralan pristup poimanju sebe može se iščitati i u Lovorkinom radu. Njezina je persona matrica za otisak na papir. Kako kaže sama autorica, papir pamti, a dodala bih, i čuva memoriju osobe i prostora, baš kao što to čini fotosenzibilni celuloid fotografskog filma.
[1] Danto, A.C., «Preobražaj svakidašnjeg. Filozofija umjetnosti», Kruzak, Hrvatski Leskovac, 1997, str. 133
[2] Zidić, I., «Stoljeća Josipa Vanište», katalog izložbe, Adris Grupa, Rovinj, 2012
[3] Danto, A.C., «Preobražaj svakidašnjeg. Filozofija umjetnosti», Kruzak, Hrvatski Leskovac, 1997, str. 121