Porečki vremeplov
Na porečkom poluotoku tijekom brončanog doba nastaje prvo utvrđeno naselje, čiji se život nastavlja i u željezno doba.
Poreč dobiva status rimskog municipija.
Poreč dobiva status kolonije u Rimskom Carstvu te nosi naziv Colonia Iulia Parentium. Gradi se Veliki hram.
Prvi porečki biskup sv. Mauro mučen i ubijen u progonima kršćana.
Podignuta crkva sv. Tome na sjeverozapadnom dijelu poluotoka.
Istra je crkveno-administrativno uređena suglasnošću pape Ivana I, bizantinskog cara Justina i italskog kralja Teodorika. Tada su ozakonjene biskupije Trst, Kopar, Novigrad, Poreč, Pula, Pićan, te vjerojatno Cissa nedaleko od Rovinja (otok potonuo 800., bio je biskupsko sjedište do tada) i Sipar blizu Umaga.
Justinijanov vojskovođa Vitalijan okupirao je Istru.
Eufrazije postaje porečki biskup.
Izgrađen katedralni kompleks Eufrazijeve bazilike.
Krajem velike seobe naroda, Istra je cijela opustošena, osim primorskih gradova. Nastradala je i Poreština. Hrvati zauzimaju bregovita područja Istre i spuštaju se dolinom rijeke Mirne i Limskom dragom do same morske obale. Poreč je prva dva stoljeća ranog srednjeg vijeka u lošoj situaciji, doseljeni Hrvati predstavljaju opasnost, pa papa Ivan IV šalje opata Martina u Rim da donese relikvije porečkog mučenika Mura i dalmatinskih mučenika.
Langobardi nakratko zauzeli Istru.
Franci (Karlo Veliki) zagospodarili langobardskom državom (Italija), a Istra, Mleci i Gradež potpali su pod Bizant. Istra ponovo pod gradeškim patrijarhom.
Poreč potpada pod franačku vlast.
Poreč se spominje u zapisu s Rižanske skupštine, najvažnijem ranosrednjovjekovnom dokumentu koji ukazuje na već uvedene feudalne odnose u Istri. Zapis s Rižanske skupštine govori i o gospodarskoj moći Poreča u odnosu na ostale istarske gradove. Istarski su gradovi slali franačkom vojvodi određene svote zlatnika, a Poreč se, zajedno s Pulom, nalazio na prvom mjestu s plaćenih 66 zlatnika.
Istra konačno pala pod Franačku vlast nakon što su Bizant i Franci sklopili mir i regulirali sporna politička pitanja na Jadranu. Poreština se pod franačkom vlašću feudalizira, u gradu nestaju ostaci starog municipijskog sistema, grad gubi svoj teritorij a samostalno izabrani službenici zamjenjeni su franačkim činovnicima. Uvedena je desetina od prihoda, a građani su dužni davati osobne usluge feudalcu. Uz velika crkvena dobra osnivaju se i laički feudalni posjedi.
Poreč i drugi primorski gradovi Istre izloženi su napadima Hrvata, koji se bore protiv Venecije za prevlast na moru.
Venecijanski dužd Petar II Orseolo krenuo je brodovljem na Hrvatsku, te prenoćio u porečkoj luci. Sutradan ujutro pohodio je porečku baziliku.
Porečki biskup je na vrhuncu svoje moći. Njegov posjed – tzv. Teritorij svetog Maura, protezao se gotovo kao cjelina od Mirne do Limskog zaljeva i od mora do Pazina – dug 10 i širok 8 milja.
Arapski geograf Abu-Abdallah-Mohammed-al poznat po imenu Edrisi, o Poreču piše putujući Istrom prvom polovicom 12. st. kao o gradu koji je dobro naseljen, prosperira i ima mnogobrojne brodove.
Papa Aleksandar III godine potvrđuje porečkom biskupu pravo ubiranja desetine u Rovinju, Dvigradu, Balama i Savičenti.
U Poreču je uspostavljena lokalna samouprava – komuna.
Cijelo stoljeće ispunjeno je borbom gradske komune protiv feudalnih gospodara, akvilejskog patrijarha i porečkog biskupa. Doba teških sukoba između biskupa koji su se smatrali gospodarima čitavog golemog porečkog agera i raznih svjetovnih moćnika. To je vrijeme kada se javlja falsifikat (prema dosadašnjim analizama povjesničara) takozvanog „Eufrazijevog privilegija“ prema kojemu je čitav ager svojina biskupije. Porečki biskup tuži se papinskom dvoru, i dobiva pravo da ekskomunicira svoje protivnike, a povremeno i čitav grad. Sve to utječe na predavanje Poreča Veneciji kako bi od nje dobila podršku.
Na mjestu ranosrednjovjekovne crkve sv. Tome franjevci podižu crkvu sv. Franje i franjevački samostan. Od čitavog kompleksa sačuvala se samo crkva s ranogotičkim karakteristikama. U 19. stoljeću je desakralizirana, a nekoliko je desetljeća služila kao sjedište Istarskog sabora, pa je danas poznata kao Istarska sabornica.
Izgrađena je Kanonička kuća, najljepši sačuvani primjer javne romaničke arhitekture u Poreču.
Kao prvi grad u Istri, Poreč postaje dijelom Mletačke Republike.
Izgrađena je podestatova palača, oko koje se oblikovao trg okružen zgradama javnog karaktera - ložom, sudnicom, fontikom i drugim zdanjima, čineći tako centar javnog gradskog života u srednjem vijeku. Srušena je u 19. stoljeću,
Iznad glavnog oltara porečke bazilike podignut je visoki i široki ciborij ukrašen mozaicima, najmlađi očuvani ciborij u Istri.
Nakon smrti biskupa Otona, s propašću biskupske feudalne vlasti, u gradu prestaju unutrašnje borbe.
Grad doživljava težak udarac od strane Đenovežana koji su ga poharali, opljačkali i razorili, a od čijih se teških posljedica nije oporavio čitavo stoljeće. U tom su pohodu odnesene iz Eufrazijeve bazilike relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija.
Zabilježena prva velika epidemija kuge u Poreču.
Grad doživljava i velik potres koji je zahvatio i Baziliku, posebno njezin južni dio, koji je tada prekriven velikim drvenim svodom.
Uređene mnoge reprezentativne gotičke palače situirane ponajviše u središnjem dijelu grada, na križištu glavnog Decumanusa i Carda. Među najljepše primjere mogu se ubrojiti palača Zuccato, palača Manzin, nekadašnji Fontik (Fondaco) u Decumanusu 5.
Poreč je odbio napad i opsadu četa hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda.
Kako bi se poboljšala vodoopskrba grada izgrađuje se velika javna cisterna na Maraforu.
Dekretom mletačkog senata godine Poreč, uz Rovinj, postaje stalna baza istarskih pilota (peoti ili pedoti), što će mu osigurati značajan položaj među istarskim pomorskim gradovima.
Za vrijeme podestata Nicolòa Liona dovršena obnova Peterokutne kule na ulazu u grad, što spade među veće radove na utvrdama iz tog vremena.
Zabilježene su nove epidemije kuge na području Poreštine. Čitava naselja ostala su pusta, a mnogo posjeda neobrađeno. Iz grada je bježao narod, pa i sam podestat. Biskup je nagovarao svećenike neka ne izbjegavaju umiruće te da ih na samrti ne ostavljaju bez utjehe.
Za vrijeme podestata Francesca Bondulmiera završena je gradnja velike okrugle kule na sjeveroistočnom dijelu grada, koja je jakim bedemom povezana sa starijim gradskim zidinama.
Za podestata Pietra da Mule dovršena je okrugla kula na jugoistočnom dijelu grada, čime je dovršen razvoj gradskih utvrda.
Grafika s prvim poznatim prikazom Poreča, grafičara Erharda Reuwicha iz Utechta, objavljena je u putopisu kanonika Bernarda Breidenbacha (1440. – 1497.) iz Meiza pod nazivom Opusculum sanctarum Peregrinationum in Terram Sanctam.
Broj stanovnika iznosi nešto više od 5 stotina, što je pet puta manje nego u 15. stoljeću.
Teške gospodarske i životne prilike odrazile su se na grad, koji po nekim zapisima broji tek 30 stanovnika.
Novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini putujući po Istri opisuje Poreč kao grad duhova, bilježi kako je u gradu zbog epidemije kuge koja se dogodila 15 godina ranije, te godine bilo samo 100 stanovnika: Ovaj nesretni i napušteni grad Poreč, nekad slavljen od starih pisaca, ima lijepe ulice s kućama koje su bile čvrste gradnje i sazdane od kamena, koji je bio odlično klesan. Sve to govori o bogatstvu nekadašnjih njegovih stanovnika. Sada ove kuće stoje urušene ili im prijeti urušavanje što izaziva zgražanje onih koji u grad ulaze. Ljudi su se pokapali u atriju Eufrazijeve bazilike u crkvi sv. Franje i drugim crkvama, kao opomena o teškoj tragediji i ljutnji Gospodnjoj koja se u ovom stoljeću srušila na taj grad.
Bilježi se prvi porast stanovništva, prvenstveno uzrokovan doseljavanjem izbjeglica Krećana ili Kandijaca, kada su dekretom mletačke uprave doseljene 64 obitelji. Za njihov smještaj je mletački senat dao je sagraditi i obnoviti 60 kuća. Dodijeljena su im i zemljišta za obrađivanje u okolici grada. Godine 1655. Poreč ima 180 stanovnika, 1669. godine 500, a 1675. ih ima 700. Njihovim dolaskom grad je oživio, počinje obnova grada.
Dovršena je gradnja zvonika crkve sv. Franje, započeta 1708. godine. Zvonik je sagrađen u baroknom stilu na mjestu zvonika srušenog 1686. godine.
Crkva sv. Franje, sagrađena u 13. stoljeću, je barokizirana. Bolonjski umjetnik Giuseppe Montevinti ukrašava strop rokoko štukaturama nježnih oblika, dok venecijanski slikar Angelo Venturini strop oslikava freskama (Bezgrješno začeće, Stigme sv. Franje i Viđenje sv. Antuna Padovanskog).
Propast Mletačke Republike. Uspostavljena prva austrijska vlast u Istri .
Počinje kratkotrajna vlast Napoleona nad Porečom koja će se zadržati do 1813.
Počinje druga austrijska vlast u Istri.
Antonio Peteani, postaje prvi biskup ujedinjene Porečko-Pulske biskupije. Bio je porečki biskup 1826-1830., a porečki-pulski 1830-1857.
Poreč postaje administrativno sjedište Markgrofovije Istre, sjedište Istarskog pokrajinskog sabora i pokrajinskog obora.
Udareni su temelji Pokrajinskom poljoprivrednom institutu (Istituto agrario provinciale) osnivanjem Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice (Stazione eno-pomologica provinciale), važne za razvoj vinarstva Istre.
U Poreču počinje s radom prve poljoprivredna škola u Istri, vezano uz shvaćanje poljoprivrede kao važne grane u regiji.
Osnovano Istarsko društvo za arheologiju i domovinsku povijest (Società istriana di archeologia e storia patria).
U Poreču se osniva se prvi muzej u Istri – Pokrajinski arheološki muzej (Museo archeologico provinciale).
Osnovano prvo sportsko društvo u Istri – veslački klub Società Adriatico.
Uvodi se uskotračna željeznička pruga od Trsta do Poreča, poznata kao Parenzana.
U promet je pušten Općinski vodovod (Aquedotto Comunale), lokalni vodovod koji je pitkom vodom opskrbljivao grad Poreč.
Podignut prvi porečki hotel – Hotel Riviera.
Započinju učestali zračni i pomorski napadi na grad, tada austrijsko sjedište hidroavionske postaje.
U grad ulazi talijanska vojska, a Italiji će vlast biti potvrđena i zajamčena Rappalskim ugovorom 1920. godine.
Otvorena je pedagoška škola Istituto magistrale Regina Margherita.
Restaurirana je Gradska palača.
Otvorena je Cantina Sociale Cooperativa, Zadružni društveni vinski podrum.
Iz Genove u Poreč vraćene su relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija, odnesene iz Eufrazijeve bazilike u napadu Đenovežana 1354. godine. Do tada su čuvane u opatskoj crkvi sv. Mateja u Genovi sve dok ih obitelj D'Oria nije vratila porečkoj bazilici.
Lokalni je vodovod spojen na Istarski vodovod (Aquedotto Istriano).
Grad je u više navrata bombardiran od strane anglo-američkih vojsnih snaga. Poreč je bio teško bombardiran neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata, a u tim je bombardiranja uništena gotovo četvrtina grada, ali su ostavljene i teške posljedice na objektima koji nisu bili izravno pogođeni.
Osnovano je hotelsko-turističko poduzeće Riviera.
Osnovano je hotelsko-turističko poduzeće Plava laguna.
Katedralni kompleks Eufrazijeve bazilike uvršten je na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.